Školski novinar: Filip Martin Kapor
Tisuće svijeća gorjele su u Vukovarskoj ulici u srijedu kao jedna. Kao jedno toplo srce, kao zajedničko sjećanje na grad čija je sloboda ubijena 18. studenoga 1991. godine.
Ostalim je danima u godini Vukovarska ulica jedna od prometnijih splitskih ulica. Nema tu baš nekih trgovina, kafića, ni previše važnih institucija, ali to je jedna od onih ulica koje povezuju, bez kojih nigdje ne možete stići. I baš zato joj ime Vukovara tako lijepo stoji. Grada heroja koji nas povezuje svojom žrtvom i životnom lekcijom.
Sjeli smo u utorak navečer na rondelu, tamo na početku ulice, kod spomenika na kojem piše “I u mom gradu svijetli Vukovar”. Noć je bila tmurna, kiša je na trenutak stala, a plamen stotina svijeća, crvenih lampiona grijao nas je na obližnjoj klupi. U tom moru svijeća teško je pogledom pratiti samo jednu. Ljudi su ono što treba gledati. Svako malo netko donese još jednu svijeću, spusti je na pločnik, jednom je rukom zaštiti od vjetra, drugom upali još jedan plamen i za trenutak zastane. A ako svijeće posmatrate dovoljno dugo, one dobivaju oblik velikog plamenog srca. Srca koje pod udarima juga kuca za Vukovar.
I učenici O.Š. Spinut ugradili su svoje svijeće u tom srcu na početku Vukovarske. O gradu-heroju uče na nastavi, znaju ga pokazati na karti, znaju da se nalazi tamo na obalama Dunava. Malo je teže iz školske klupe objasniti što Vukovarcima, njihovim obiteljima i prijateljima znače upražnjena mjesta u srcu. Plamen iz Vukovarske, onaj koji sasvim slučajno poprima oblik srca, toj nas lekciji približava barem malo. I podsjeća na one koji su se izborili za to da već sutra ovom ulicom možemo žuriti kamo god želimo.
T


